Putopisi

Unajmili smo motor u Rapid Cityu (Road King Classic) i prvi dan smo otišli u Mount Rushmore pogledati predsjednike uklesane u stijenu. Saznali smo da bi predsjednici trebali biti isklesani do biste, ali nije bilo novaca !!????
Predsjednici su, s lijeva na desno: George Washington, Thomas Jefferson, Theodore Roosvelt i Abraham Lincoln. Isti dan smo prošli motorom po Custer State Parku. Priroda je nezaboravna, ceste su jednostavno savršene.
Slijedeći dan smo krenuli do Sturgisa koji je udaljen svega tridesetak kilometara od Rapid Citya. Nakon smještaja u već rezerviranom Starlite motelu krenuli smo do malog gradića prepunog kaubojske povijesti,
Deadwooda. Prošetali smo po main streetu i potom turističkim autobusom koji inače služi za prijevoz djece u školu – schoolbus – krenuli u kratak obilazak Deadwooda sa glavnim ciljem – grob jedne od najvećih legendi divljeg zapada, Wild Bill Hickoka. Za stvaranje legende o njemu zaslužan je novinar i pukovnik George Ward Nichols koji je objavljivao članke sa Billovim intervjuima.
Bili smo naravno i u glasovitom No 10 saloonu u kojem je s leđa ubijen Wild Bill. Premda se u autentičnost originalne lokacije saloona sumnja.
Nakon predivnog Deadwooda, slijedeći dan smo otišli posjetiti spomenik također uklesan u stijenu velikom poglavici plemena Sioux, Crazy Horse. Naravno da ovaj spomenik nije ni približno gotov jer se planira od čitave stijene isklesati poglavica Crazy Horse na svom konju. No obzirom na to da se novac za klesanje spomenika prikuplja isključivo od privatnih donacija, teško da će biti gotov za vrijeme života njegove unuke koja izrađuje originalni indijanski nakit i s ostalim sunarodnjacima prodaje ga u memorijalnom centru Crazy Horse. Bilo je predivno čuti unuku Crazy Horsea dok je pričala sa ostalim prodavačima na indijanskom jeziku. Imate osjećaj kao da ste u filmu.
Bilo je vrijeme za poći dalje do Devils Towera koji se nalazi u susjednoj državi Južne Dakote, Wyoming. Interesantno zdanje prirodne ljepote i neuobičajenosti kojeg su naravno amerikanci prozvali svojim nacionalnim spomenikom. Jednom godišnje se indijanci dolaze moliti u podnožje Devils Towera kao što to rade već stotinama godina.
Gotovo poslije svake gore navedene vožnje večer smo provodili na glavnoj ulici Sturgisa. Ulica koja nije nije duža od kilometra vrvi ljudima i naravno Harley-Davidsonima. Da ima čovjek gdje sjesti i promatrati Main street od jutra do mraka ne bi mu dosadilo. Iz svih barova i razglasa se čuje muzika. Stvarno kažem muzika: Rock´N´Roll, Blues, Country. Ljudi su toliko otvoreni I prijateljski raspoloženi da sve predrasude, koje su posljedica prekomjernog gledanja američkih filmova, padaju u vodu. Najpoznatiji barovi na Main streetu su One Eyed Jack saloon i Broken Spoke gdje svaku večer svira band I gdje se pleše i tulumari.
Izvan Sturgisa ali u neposrednoj blizini je kako kažu najveći bajkerski bar na svijetu, Buffalo Chip. Svake večeri se održavaju koncerti poznatih bandova. Mi smo bili na Aerosmithima kada je Steven Tyler pao sa pozornice zbog mokre podloge i prilično se ozlijedio prekinuvši tako cijeli nastup.
Nakon predivne South Dakote došlo je vrijeme povratka, ali prije toga svratili smo do Milwaukeea jer biti ljubitelj Harleya a ne vidjeti muzej i tvornicu Harley Davidsona bilo bi gore nego otići u Rim a ne vidjeti Papu. Muzej je stvarno odlično dizajniran i dostojno prezentira kompaniju, stil života i sam motocikl Harley-Davidson.
Tvornicu smo posjetili među zadnjim turistima jer se zatvara zbog recesije i seli se negdje drugdje iz Milwaukeea. Trenutno su se u njoj proizvodile mašine za Sportstere.
Sve u svemu tih dvanaest dana osmog mjeseca 2009. godine bila su mi najljepša u životu, a naravno da imam namjeru proći legendarni Route 66 u skoroj budućnosti.